Sve ženske i muske teme na jednom mestu |
| | Poezija | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Iva
Broj poruka : 1826 Datum upisa : 28.02.2012 Godina : 41
| Naslov: Poezija Čet Mar 01, 2012 2:37 am | |
| Tad Almitra progovori ponovo, te kaza: A sta je sa Brakom, ucitelju? A on odgovori ovim recima: Rodjeni ste zajedno i zajedno cete biti za sva vremena. Bicete zajedno kada vam bela krila smrti rasprse dane. Da, bicete zajedno cak i u nemom pamcenju Bozijem. Ali, neka u vasem zajednistvu bude prostora. I neka vetrovi nebeski igraju medju vama.
Volite se, ali ne namicite okov ljubavi: Nek' ona radije bude more sto se talasa medj' obalama vasih dusa. Punite case jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne case. Podajte jedno drugome hleba, ali ne jedite od istog somuna. Pevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe, Kao sto su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.
Halil Dzurban
Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasnistvo. Jer, samo ruka Zivota moze da drzi vasa srca. I budite zajedno, ali ne odvec blizu: Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje, A hrast i cempres ne rastu jedan drugom u senci.
Poslednji izmenio Iva dana Čet Mar 01, 2012 2:39 am, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Iva
Broj poruka : 1826 Datum upisa : 28.02.2012 Godina : 41
| Naslov: Re: Poezija Čet Mar 01, 2012 2:38 am | |
| Na to ce Almitra: Pricaj nam o ljubavi. I on podize glavu i pogleda ljude, a po njima polegnu tisina. I on progovori glasom silnim: Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mac, skriven medju perima njenim, moze povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen moze unistiti snove, k'o sto severac opustosi vrt. ............................... Jer, bas kao sto vas krunise, ljubav ce vas i razapeti. Isto kao sto vas podstice da rastete, tako ce vas i okresati. Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam grancice najtananije sto trepere na suncu, Tako ce se spustiti i do vaseg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja psenicnog, sakupice vas u narucje svoje. Omlatice vas, da bi vas ogolila. Prosejace vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samlece vas, do beline. Umesice vas, dok ne postanete gipki; A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Bozju svetkovinu. Sve ce vam to ljubav uciniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Zivota.
Budete li, pak, u strahu svome trazili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smejati, al' ne punocom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje.
Halil Dzurban | |
| | | Iva
Broj poruka : 1826 Datum upisa : 28.02.2012 Godina : 41
| Naslov: Kad sam bio garav - Mika Antic Čet Mar 01, 2012 8:08 am | |
| U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu. Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima. Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni. Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam. Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu. Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati. U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće. Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem». Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa. Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah. Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas». I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom. A Mile Dileja? Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo. | |
| | | von richthofen
Broj poruka : 58 Datum upisa : 07.03.2012 Godina : 51
| Naslov: Stihovi ... Uto Mar 13, 2012 10:16 pm | |
| Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu Jedne jeseni Jao kad bih sada znao sa kim sada spava Ne bi joj glava, ne bi joj glava Jao kad bih znao ko je sada ljubi Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi Jao kad bih znao ko to u meni bere Kajsije još ne dozrele
Govorio sam joj Ti si derište, ti si balavica Sve sam joj govorio I plakala je na moje ruke, na moje reči Govorio sam joj Ti si anđeo, ti si đavo Telo ti zrelo, šta se praviš svetica A padale su svu noć neke modre kiše Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica Ničeg nije bilo Pitala me je imam li brata, Šta studiram Jesam li Hrvat, volim li Rilkea Sve me je pitala Pitala me je da li bi mogao sa svakom Tako sačuvaj Bože Da li je volim tiho je pitala A padale su nad Mostarom neke modre kiše Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini Ali nije htela to da čini, nije htela Ili nije smela, vrag bi je znao
Jesen je ta mrtva, jesen na oknima Njene oči ptica, njena bedra srna Imala je mladež, mladež je imala Ne smem da kažem Imala je mladež mali, ljubičasti Ili mi se čini Pitala me je da li sam Hrvat Imam li devojku Volim li Rilkea, sve me je pitala A na oknu su ko Božićni zvončići moga detinjstva Zvonile kapi A noćna pesma tekla tihano niz donju mahalu Ej, Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu NJene su oči bile pune kao zrele breskve NJene su dojke bile tople kao mali psići Govorio sam joj da je glupava Da se pravi važna Svetlana, Svetlana Znaš li ti da je atomski vek De Gol, Gagarin i koještarije Sve sam joj govorio Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama Svuda sam je vodio U pećine je skrivao, na čardak nosio Pod mostovima se igrali žmurke Neretva žderbica Pod starim mostom crnjanskog joj govorio Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku Smejala se tako vedro, tako nevino Ko prvi ljiljani U džamije je vodio Karađoz beg mrtav, premrtav Pod teškim turbetom Na grob Šantićev cveće je odnela Malo plakala kao i sve žene.
| |
| | | Lus
Broj poruka : 1746 Datum upisa : 29.02.2012 Lokacija : na suncanoj strani ulice
| Naslov: Re: Poezija Sre Apr 25, 2012 10:55 am | |
| Ljubavna pesma - Jovan Ducic
Ti si moj trenutak i moj san i sjajna moja rec u sumu i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si zudnja.
Ostaj nedostizna, nema i daleka jer je san o sreci vise nego sreca. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.
Srce ima povest u suzi sto leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo sto dusa prosneva. Poljubac je susret najlepsi na svetu.
Od mog prividjenja ti si cela tkana, tvoj plast suncani od mog sna ispreden. Ti bese misao moja ocarana, simbol svih tastina, porazan i leden.
A ti ne postojis, nit' si postojala. Rodjena u mojoj tisini i cami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.
| |
| | | meda
Broj poruka : 1003 Datum upisa : 01.03.2012 Godina : 37 Lokacija : ni na nebu, ni na zemlji
| Naslov: Re: Poezija Sre Apr 25, 2012 10:02 pm | |
| Emina - Aleksa Santic
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama; Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kad se šeće i plećima kreće... - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina, Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste, Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina, No meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njome crko'!... | |
| | | Ivana
Broj poruka : 3396 Datum upisa : 29.02.2012 Godina : 36 Lokacija : in love :)
| Naslov: Re: Poezija Čet Apr 26, 2012 1:21 am | |
| TI ME NE VOLIS
Ti me ne volis i ne zelis, zar lep nisam nimalo, mala? ne gledajuci, od strasti uz zar na rame mi tvoja ruka pala.
Sa kazenjem, mlada, osecajnim s tobom nisam ni nezan, ni zao. Koliko si milovala sjajnih? ko ti je sve dosad ruke, usne dao?
Znam, oni su prosli kao senke, mila, ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima. Na kolenima mnogih si bila, a sada, evo sedis na mojima.
Nek ti oci trepavica rubi, neka ti u misli dodje drugi neko. Ta i ja te bas jako ne ljubim tonuci u nesto drugo i daleko.
Ovu vatru sudbinom ocajno ne zovi, veza lakoumna to je. Kao sto smo se susreli slucajno rastacemo se uz smesak nas dvoje.
Svojim putem otici ces u smiraj da prokockas dane i plac noci. Neljubljene samo ti ne diraj, negorene nikako ne zovi.
U corsokaku s drugim ces se naci o ljubavi brbljajuc bez svesti. Tad cu mozda u setnju izaci i sa tobom ponovo se sresti.
Blize pleca okrenuvsi drugom i malo se pognuv ne misleci. "Dobro vece", reci ces mi s tugom. "Dobro vece, miss", i ja cu reci.
I nista nece dusu da zanjise. Nit u drhtanje moze da svali, Ko je ljubio, taj ne ljubi vise. izgorelog niko ne zapali.
Jesenjin... | |
| | | meda
Broj poruka : 1003 Datum upisa : 01.03.2012 Godina : 37 Lokacija : ni na nebu, ni na zemlji
| Naslov: Re: Poezija Čet Apr 26, 2012 8:54 pm | |
| Svidjas mi se kad sutis - Pablo Neruda
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna, i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te. Čini mi se kao da su ti letjele oči i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta. Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom. Leptirice sna, duši mojoj si slična, i slična si reči melanholija. Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena. I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju. I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te: Pusti me da šutim s mučanjem tvojim. Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten. kao noć si, šutljiva, zvezdana. Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna. Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna. Udaljena i bolna kao da si umrla. Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan. I veseo sam, veseo što nije tačno. | |
| | | Lus
Broj poruka : 1746 Datum upisa : 29.02.2012 Lokacija : na suncanoj strani ulice
| Naslov: Re: Poezija Pet Apr 27, 2012 9:29 pm | |
| Nije da ide ovde, ali hajde Na pragu svojih dvadesetih bio sam laka roba bile su moderne barabe onih dan Ne zelim svega ni da se setim hteo sam, eto, sve da probam zvalo me zabranjeno voce s raznih grana Sad zalim, da al' sta sam znao ja ti si bila jos devojcica leteo je kao leptir tvoj cuperak Drugi bi sve imalo smisao drukcije bih zivot pisao da sam znao da postojis, Olivera Mozda sam, a da nisam znao pred isti izlog s tobom stao mozda smo zajedno iz voza negde sisli Mozda si sasvim blizu bila ulicom mojom prolazila i mozda smo se na trenutak mimoisli Sad zalim, da al' sta sam znao ja ti si bila jos devojcica daleko od moga oka i mog pera Drugi bi sve imalo smisao ne bih svakoj pesme pisao da sam znao da postojis, Olivera Drugi bi sve imalo smisao ja bih iz te guzve zbrisao i nikom ne bi bilo jasno sta ja to smeram Znao bih gde da sebi nadjem mir skrio se u tajni manastir i cekao da ti odrastes, Olivera | |
| | | Iva
Broj poruka : 1826 Datum upisa : 28.02.2012 Godina : 41
| Naslov: Re: Poezija Sub Apr 28, 2012 2:37 am | |
| Sto ne ide? Njegove su pesme cista poezija. Volim mu te starije stihove. | |
| | | pahuljicaa
Broj poruka : 2170 Datum upisa : 29.02.2012 Godina : 29
| Naslov: Re: Poezija Sub Apr 28, 2012 5:55 am | |
| Dve, meni, najlepse pesme. Santa Maria Della Salute i Cekaj me. Laza Kostić | Santa Maria Della Salute Oprosti, majko sveta, oprosti, što naših gora požalih bor, na kom se, ustuk svakoj zlosti, blaženoj tebi podiže dvor; prezri, nebesnice, vrelo milosti, sto ti zemaljski sagreši stvor: Kajan ti ljubim prečiste skute, Santa Maria della Salute. Zar nije lepše nosit' lepotu, svodova tvojih postati stub, nego grejući svetsku grehotu u pep'o spalit' srce i lub; tonut' o brodu, trunut' u plotu, djavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat' u te, Santa Maria della Salute? Oprosti, majko, mnogo sam strad'o, mnoge sam grehe pokaj'o ja; sve što je srce snivalo mlado, sve je to jave slomio ma', za čim sam čezn'o, čemu se nad'o, sve je to davno pep'o i pra', na ugod živu pakosti žute, Santa Maria della Salute. Trovalo me je podmuklo, gnjilo, al' ipak necu nikoga klet'; sta god je muke na meni bilo, da nikog za to ne krivi svet: Jer, sto je duši lomilo krilo, te joj u jeku dušilo let, sve je to s ove glave sa lude, Santa Maria della Salute! Tad moja vila preda me granu, lepse je ovaj ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u zorin svit, svaku mi mahom zaleči ranu, al' tezoj rani nastade brid: Sta cu od milja, od muke ljute, Santa Maria della Salute? Ona me glednu. U dušu svesnu nikad jos takav ne sinu gled; tim bi, što iz tog pogleda kresnu, svih vasiona stopila led, sve mi to nudi za čim god čeznu', jade pa slade, čemer pa med, svu svoju dusu, sve svoje žude, -svu večnost za te, divni trenute!- Santa Maria della Salute. Zar meni jadnom sva ta divota? Zar meni blago toliko sve? Zar meni starom, na dnu zivota, ta zlatna voćka sto sad tek zre? Oh, slatka voćko, tantalskog roda, sto nisi meni sazrela pre? Oprosti moje gresne zalute, Santa Maria della Salute. Dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast. Dugo su bojak strahovit bile, k'o besni oluj i stari hrast: Napokon sile sustaše mile, vijugav mozak odrza vlast, razlog i zapon pameti hude, Santa Maria della Salute. Pamet me stegnu, ja srce stisnu', utekoh mudro od sreće, lud, utekoh od nje - a ona svisnu. Pomrca sunce, vecita stud, gasnuse zvezde, raj u plac briznu, smak sveta nasta i strašni sud. - O, svetski slome, o strašni sude, Santa Maria della Salute! U srcu slomljen, zbunjen u glavi, spomen je njezim sveti mi hram. Tad mi se ona od onud javi, k'o da se Bog mi pojavi sam: U duši bola led mi se kravi, kroz nju sad vidim, od nje sve znam, zasto se mudrački mozgovi mute, Santa Maria della Salute. Dodje mi u snu. Ne kad je zove silnih mi želja navreli roj, ona mi dodje kad njojzi gove, tajne su sile sluškinje njoj. Navek su sa njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. Tako mi do nje prostire pute, Santa Maria della Salute. U nas je sve k'o u muža i žene, samo sto nije briga i rad, sve su miline, al' nežežene, strast nam se blaži u rajski hlad; starija ona sad je od mene, tamo cu biti dosta joj mlad, gde svih vremena razlike cute, Santa Maria della Salute. A nasa deca pesme su moje, tih sastanaka veciti trag; to se ne piše, to se ne poje, samo sto dušom probije zrak. To razumemo samo nas dvoje, to je i raju prinovak drag, to tek u zanosu proroci slute, Santa Maria della Salute. A kad mi dodje da prsne glava o mog života hridovit kraj, najlepši san mi postace java, moj ropac njeno: "Evo me, naj!" Iz ništavila u slavu slava, iz beznjenice u raj, u raj! u raj, u raj, u njezin zagrljaj! Sve ce se želje tu da probude, dušine žice sve da progude, zadivićemo svetske kolute, zvezdama cemo pomerit' pute, suncima zasut' seljanske stude, da u sve kute zore zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.
Poslednji izmenio pahuljicaa dana Sub Apr 28, 2012 5:58 am, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | pahuljicaa
Broj poruka : 2170 Datum upisa : 29.02.2012 Godina : 29
| Naslov: Re: Poezija Sub Apr 28, 2012 5:56 am | |
| Konstantin Simonov Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge niko ne bude čekao više. Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka, čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vreme da zaboraviš i da te nade lažu. Nek poveruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj. I nemoj sesti s njima, i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće. Nek rekne ko me čekao nije: Taj je imao sreće! Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znaćemo kako preživeh vatru kletu, — naprosto, ti si čekati znala kao niko na svetu. | |
| | | Iva
Broj poruka : 1826 Datum upisa : 28.02.2012 Godina : 41
| Naslov: Re: Poezija Sre Maj 09, 2012 10:45 am | |
| Reci mi u koje od ova dva oka želiš da uđeš? Javi mi iako već znam da li sve osećaš. Daću ti boje voljene i frekvencije slobodne. Doneću ruke prepune volje dovoljne.
Jutro je sijalo najjače kada rekla sam ti sve...
Nosi me u vrhove One tebi i meni najdraže... Suncem jarkim šminkaj me, Ruke su tvoje proleće najsjajnije...
Ti, ti si došao tako brzo, Ti si došao... osećaje pred mene prosuo... Pijane misli otrgao brzo, tako brzo... I takvoj nisi mi odoleo...
Reci mi u koje od ova dva oka želiš da uđeš? Javi mi iako već znam da li sve osećaš. Daću ti boje voljene i frekvencije slobodne. Doneću ruke prepune volje dovoljne.
Ti, ti si došao tako brzo, Ti si došao... i sve pred mene si prosuo... Pijane misli otrgao... Ne, nisi mi odoleo.. Ti si došao tako brzo, tako brzo... Sve nove pred mene si prosuo... Pijane misli ti si otrgao I nisi mi odoleo.. | |
| | | Lara
Broj poruka : 1445 Datum upisa : 29.02.2012
| Naslov: Re: Poezija Pon Okt 29, 2012 8:48 am | |
| Žmurke
Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija. Trag koji se već dogodio unapred.
Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.
I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja. Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.
Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca.
Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca. Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života, mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek postojati u našim drugim životima.
I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja. Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.
Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima. Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke. Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.
Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida, i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.
Mika Antic[i] | |
| | | von richthofen
Broj poruka : 58 Datum upisa : 07.03.2012 Godina : 51
| Naslov: Re: Poezija Sre Dec 19, 2012 10:40 am | |
| Trenuci Jovan Dučić
Ta ljubav bez cilja i bez sutradana, Zla sestra večnosti, u besu svog hitnog Nosi znak najveće kobi što je znana: Sav užas prolaznog i bol neumitnog.
Taj svemir naslikan na valu što bega, Sav pokret prostorâ u treptanju lista – Ljubav je bez sutra večnija od svega: Jer i posle smrti još je uvek ista.
Ta ljubav što umre u naponu vrelu, Mač skrhan na samim vrhovima tvrđa, Ima pobedničku gordost na svom čelu: Jer umre u sjaju pre nego zarđa,
Ona prođe dušom kao izdaleka Zalutale ptice u svetlosti maja; U pesmi su njinoj glasi drugih reka, I na krilima im sunce drugog kraja.
I ona nestaje pre vesele žetve, Uvek neuvela u svemu što vene, Bez svoga zaveta i bez svoje kletve – U lepoti reči jednom izrečene.
| |
| | | Lus
Broj poruka : 1746 Datum upisa : 29.02.2012 Lokacija : na suncanoj strani ulice
| Naslov: Re: Poezija Pet Feb 15, 2013 1:27 am | |
| Trenutak samo Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više. Bio bih gluplji nego što bejah, zaista vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona posmatrao, na više planina popeo, više reka preplivao. Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih a manje izmišljenih problema. Ja sam bio od onih što je razumno i plodno proživeo svaki minut svoga života: imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo dobrim trenucima. Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; nemoj propuštati sada. Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez toplomera, termofora, kišobrana i padobrana; kad bih opet mogao da živim, lakši bih putovao. Kada bih ponovo mogao da živim, s proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni. Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao i sa više dece igrao, kad bih život ponovo pred sobom imao. Ali, vidite, imam 85 godina, i znam Da umirem. Horhe Luis Borhes | |
| | | Lus
Broj poruka : 1746 Datum upisa : 29.02.2012 Lokacija : na suncanoj strani ulice
| Naslov: Re: Poezija Čet Feb 28, 2013 2:37 am | |
| Једна од мојих омиљених песама! ОСТАЈТЕ ОВДЈЕ Остајте овдје!Сунце туђег неба Неће вас гријат ко што ово грије; грки су тамо залогаји хљеба Гдје свога нема и гдје брата није. Од своје мајке ко ће наћи бољу?! А мајка ваша земља вам је ова; Баците поглед по кршу и пољу, Свуда су гробља ваших прадједова. За ову земљу они беху диви, Узори свијетли, што је бранит знаше, У овој земљи останите и ви, И за њу дајте врело крви ваше. Ко пуста грана, кад јесења крила Тргну јој лисје и покосе ледом, Без вас би мајка домовина била; А мајка плаче за својијем чедом. Не дајте сузи да јој с ока лети, Врат'те се њојзи у наручја света; Живите зато да можете мријети На њемом пољу гдје вас слава срета! Овде вас свако познаје и воли, А тамо нико познати вас неће; Бољи су своји кршеви и голи Но цвијетна поља куд се туђин креће. Овдје вам свако братски руку стеже - У туђем свијету за вас пелен цвјета; За ове крше све вас, све вас веже: Име и језик, братство, и крв света. Остајте овдје!... Сунце туђег неба Неће вас гријат ко што ово грије, - Грки су тамо залогаји хљеба Гдје свога нема и гдје брата није... | |
| | | Lus
Broj poruka : 1746 Datum upisa : 29.02.2012 Lokacija : na suncanoj strani ulice
| Naslov: Re: Poezija Čet Apr 25, 2013 9:53 am | |
| moj otac je uvek govorio: „rano leganje i rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i zdravlje.“ u našoj kući svetlo se uvek gasilo u 8 i ustajalo se u zoru na vonj kafe, jaja i pržene slanine. otac se pridržavao ovog načela ceo svoj život i umro mlad, golja i, mislim, ne preterano pametan. zato sam odbacio njegov savet, pa je to, za mene, postalo kasno leganje i kasno ustajanje. ne kažem da sam osvojio svet, ali izbegao sam bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju, zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu i upoznao neke čudne, predivne ljude među kojima i sebe - nekoga koga moj otac nikad nije upoznao.
Bukovski, moj miljenik | |
| | | Lara
Broj poruka : 1445 Datum upisa : 29.02.2012
| Naslov: Re: Poezija Čet Maj 02, 2013 8:54 am | |
| Ne prilazi nam, gospodine, radoznalo i s pretjeranom ljubaznošću! Nemamo ti šta reći. I u našim novinama pedofili nedjeljom pričešćuju djecu u crkvama i televizija pravi paćenike od ubojica prije vremena puštenih s doživotne robije. Nemaš nam šta ispričati, sve vidimo i sami. Prazne pivske konzerve plutaju kraj nas po mrkoj vodi ka Kalemegdanu. Zidine osvijetljene ko kostur aligatora. Ta nas je zvijer odbranila kroz vijekove od svih ugnjetača, osim od nas samih.
Milorad Pejic | |
| | | Ivana
Broj poruka : 3396 Datum upisa : 29.02.2012 Godina : 36 Lokacija : in love :)
| Naslov: Re: Poezija Sub Maj 11, 2013 7:02 am | |
| Na jastuku bdim na ponocnoj strazi kao stari posustali ratnik kom' svaki put od riznice neba jedva zapadne mesecev zlatnik pod oklopom drhti kosuta plaha vecno gonjena tamnim obrisima straha koja strepi i od mirnih obronaka sna
Nedostaje mi nasa ljubav, mila bez nje se zivot kruni uzalud nedostajes mi ti, kakva si bila nedostajem i ja, onako lud ja znam da vreme ne voli heroje i da je svaki hram ukaljalo al' meni, eto, nista sem nas dvoje nije valjalo
Kad potrazim put u srediste sebe staze bivaju tesnje i tesnje i skrijem se u zaklon tvog uha kao mindjusa od duple tresnje al' uspevam da jos jednom odolim da prosapucem da te nocas ruski volim sta su reci, kremen sto se izlize kad tad
Nedostaje mi nasa ljubav, mila a bez nje ovaj kurjak menja cud nedostajes mi ti, kakva si bila nedostajem i ja, onako lud ja znam da vreme svemu menja boje i da je silan sjaj pomracilo al' meni, eto, nista sem nas dvoje nije znacilo
Ponekad jos u moj filcani sesir spustis osmeh k'o carobni cekin i tad sam svoj jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj licni Harlekin ponekad jos suza razmaze tintu i k'o domina padne zid u lavirintu tako prosto, ponekad jos stignemo do nas
Nedostaje mi nasa ljubav, mila bez nje uz moje vene puze stud nedostajes mi ti, kakva si bila nedostajem i ja, onako lud ja znam da vreme uvek uzme svoje i ne znam sto bi nas postedelo al' meni, eto, nista sem nas dvoje nije vredelo....
Djordje Balasevic | |
| | | Lara
Broj poruka : 1445 Datum upisa : 29.02.2012
| Naslov: Re: Poezija Ned Maj 12, 2013 1:00 am | |
| Ivana, divno. | |
| | | kajlina
Broj poruka : 1588 Datum upisa : 29.02.2012 Godina : 38
| Naslov: Re: Poezija Ned Maj 12, 2013 2:45 am | |
| Prelepo... | |
| | | Ivana
Broj poruka : 3396 Datum upisa : 29.02.2012 Godina : 36 Lokacija : in love :)
| Naslov: Re: Poezija Ned Maj 12, 2013 3:14 am | |
| | |
| | | Lara
Broj poruka : 1445 Datum upisa : 29.02.2012
| Naslov: Re: Poezija Ned Maj 19, 2013 9:22 am | |
| Besmrtna pesma
Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti. Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag.
Da li si uopšte ponekad mislio šta znači živeti?
Ako ti jave: umro sam evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti. I korov će me skriti. A ja ću za to vreme leteti visoko... Visoko.
Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava može da bude sutra koren breze il' trava?
Ako ti jave: umro sam, ne veruj to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag.
Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim. | |
| | | Lus
Broj poruka : 1746 Datum upisa : 29.02.2012 Lokacija : na suncanoj strani ulice
| Naslov: Re: Poezija Uto Jul 09, 2013 9:37 am | |
| I u stvari srce spava, sve do casa kad se javi prava. S tobom je nesto drugo, ti si za mene par. S tobom to traje dugo, ja sam probao sve, ja sam prosao svud, s tobom... S tobom je prava stvar. | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Poezija | |
| |
| | | | Poezija | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |
|